|
|
||||||||||||||
 |
|||||||||
 |
 |
 |
 |
|
|||||
Kratka
biografija  |
David Adjaye međunarodno je priznat kao jedan od vodećih arhitekata svoje generacije. Stvorio je partnerstvo Adjaye/Associates 1994. i brzo izgradio ugled kao arhitekt s umjetničkom vizijom. Projektirao je kuće za mnoge glasovite britanske umjetnike, te izložbene prostore kao što su Upper Room za izložbu Chrisa Ofilija u Victoria Miro Gallery i Britanski paviljon za Ofilijeva djela na Venecijanskom bijenalu 2003. Njegove međunarodne narudžbe uključuju projekte za Muzej suvremene umjetnosti u Denveru, Nobelov mirovni centar u Oslu, te Centar Bernie Grant, kompleks za izvođačke umjetnosti u londonskom Tottenhamu. Trenutačno radi na dvije nove knjižnice ili Trgovine idejama u istočnom Londonu. David Adjaye slovi za jednog od vodećih arhitekata svoje generacije u Velikoj Britaniji, a u nekoliko posljednjih godina osvojio je brojne nagrade i priznanja u Europi i SAD-u. Stručnjaci i javnost općenito iznimno cijene i prihvaćaju njegov jedinstveni dizajn, domišljatu upotrebu materijala i sposobnost oblikovanja svjetla. U lipnju 2000. godine osnovao je samostalni studio Adjaye/Associates i sudjelovao u brojnim natječajima i projektima diljem svijeta. |
 |
||
Suvremeni prostor Davida Adjayea
|
U zadnjih dvadeset godina, diskurs o pitanju "što je suvremen umjetnički prostor" iznjedrio je nekoliko širokih trendova. Predodžba o fleksibilnosti u kojoj "kontejner" mora biti sposoban preobražavati se iz izložbenog prostora preko izvedbenog prostora u predavački prostor na kraju je stvorila muzeje koji se mogu opisati samo kao tipski. Ironično je da su ti novi "multifunkcionalni" prostori skovani kao nemušte kutije u urbanom okolišu gdje se arhitektura prvenstveno posvećuje obujmu i zatvorenosti. Na drugom kraju spektra, energija i sjaj suvremene umjetnosti stvorili su novu tipologiju muzeja, u kojoj se sama zgrada mora nadmetati s umjetnošću koju sadrži. Arhitektonska gimnastika stvara spektakl – zgrade koje su izvana i same umjetnička djela, ali ti složeni oblici nude neiskušane unutarnje izložbene prostore koje kustos mora riješiti da bi programirao izložbe.
Polemika između nemušte kutije i spektakla vapi za nekim alternativnim rješenjem. Kroz analizu raznih umjetničkih prostora širom svijeta, počinje se utvrđivati niz proporcija i razmjera koji imaju potencijal usmjeriti argument prema pojmu specifičnosti. Suvremena se umjetnost kreće u više različitih smjerova – u pogledu razmjera, medija i prezentacije – a postoji mogućnost da se razradi arhitektura koja može pomoći u primjeni tih razmatranja. Većina novih muzeja u zadnjem desetljeću obično su glavni sastojak neke obnoviteljske sheme. Gradovi i zajednice koriste umjetničke muzeje kao novi građanski prostor: mjesto za obiteljsku zabavu, mjesto za hibridne kulturne djelatnosti, mjesto kojim ugled grada prelazi iz vulgarnog u istančan. Taj trend ostavlja otvorenim još jedan smjer istraživanja, smjer u kojem se posebnosti krajolika i okoliša združuju kako bi pomogle planovima arhitekture. Stvara se novo stanje u kojem se umjetnost, arhitektura i krajolik moraju međusobno nadopunjavati. |
|
|
||
O T-B A21 paviljonima
|
"U većini slučajeva, umjetnik i arhitekt rade u izolaciji, svaki u svom studiju, pa su stvaranje umjetnosti i stvaranje prostora za umjetnost međusobno nezavisne djelatnosti. Ovo je uzbudljiv i osvježavajući nagovještaj da paviljoni T-B A21 obnavljaju crkvenu renesansnu ideju prema kojoj slikarstvo, kiparstvo i arhitektura imaju predodređen međusobni odnos. Ovaj projekt s Olafurom Eliassonom, prvi paviljon iz zbirke T-B A21 predstavljen na Venecijanskom bijenalu nudi jedinstvenu priliku u kojoj umjetnik i arhitekt dijele isti studio (barem metaforički) da bi se angažirali, reagirali jedan na drugoga, te reagirali na lokaciju izabranu za paviljon. U nizu razgovora, Olafur i ja zamislili smo umjetnost i prostor kao isprepletenu jednadžbu. Kao umjetnika i kao arhitekta, T-B A21 izazvao nas je kao profesionalce da nastavimo ispitivati i mijenjati granice naših struka." David Adjaye |
|
 |